Historijske znamenitosti Bihaća
Tvrđava Bjelaj
Stari grad Sokolac
Stari grad Sokolac se nalazi na jednom brijegu sa istočne strane brda Debeljače na lijevoj obali Une. Ispod je Golubićko polje, rijeka Una i magistralni put.Kada govorimo o historiji, u srednjovjekovnim dokumentima tvrđava se najčešće spominje pod tri naziva: Sokol, Zokol i Sokolatz. Prvi spomen grada vezuje se za 1380. godinu. Najstarija povelja u kojoj se Sokolac spominje kao kraljevski grad potiče iz 1395. godine. Dugo vremena bio je izložen borbama za kraljevsko prijestolje i bosansku krunu između kraljeva Sigismunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog. Nakon toga kraljevi su često ustupali grad plemićima, ali i odkupljivali od njih. Kao najznačajniji zapovjednik grada istakao se bihaćki kapetan Petar Keglević. Zbog značaja Sokoca za odbranu Bihaća, on je po nalogu kralja Ferdinanda dobio grad od ovlaštenih gospodara. Osmanska vojska zauzela je tvrđavu 1592. godine. Za period osmanske vlasti nema puno podataka. Bio je u Bihaćkom sandžaku do 1711, a kasnije u sastavu Bihaćke kapetanije. Tada je gradom upravljao ćehaja. Cijeli period osmanske vladavine bio je važniji grad obližnji Ripač koji se nalazio na otoci na Uni, južno od grada Sokoca. Prema popisu izvršenom 1833. godine u tvrđavi u Sokocu (u kadiluku Bihać) bila su samo 2 manja topa, a iz nedatiranog popisa vidi se da je u gradu bilo svega 12 nefera (vojnika). Napušten je poslije 1878. godine.Stari grad Sokolac je važan historijski spomenik i simbol grada Bihaća. Njegova historija i arhitektura pružaju uvid u različite periode i kulture koje su oblikovale ovu regiju. Ovaj grad je svjedok vremena i promjena koje su se dogodile tokom vijekova. Njegova prisutnost podsjeća na bogatu historiju Bosne i Hercegovine.
Spomenik Josipu Brozu Titu
Spomenik Josipu Brozu Titu u Bihaću je simbol poštovanja prema ovom značajnom lideru. Josip Broz Tito bio je jugoslovenski komunistički revolucionar i političar koji je služio na različitim pozicijama nacionalnog liderstva od 1943. do svoje smrti 1980. godine. Tokom Drugog svjetskog rata bio je lider partizana, često smatran najefikasnijim pokretom otpora u Evropi koju su okupirali Nijemci.Spomenik je mjesto gdje se ljudi okupljaju da bi odali počast Titu i sjećali se vremena kada je on bio na vlasti. Mnogi ljudi iz bivše Jugoslavije još uvijek tuguju za Titom i vremenima kada je on bio na vlasti. Iako je optuživan za zatvaranje i ubistva političkih protivnika i vođenje loše ekonomske politike koja je zemlju poslije njegove smrti dovela u krizu, mnogi se Titove 35-godišnje vladavine sećaju kao vremena mira i veruju da je njegova smrt označila početak raspada Jugoslavije.Spomenik Josipu Brozu Titu u Bihaću je važan dio kulturne baštine grada i simbolizuje važan period u historiji Bosne i Hercegovine. Ovaj spomenik pruža priliku za razmišljanje o prošlosti i razumijevanje važnosti Titove uloge u formiranju modernog identiteta regije.
Kapetanova kula
Kapetanova kula je dio nekadašnje tvrđave u Bihaću. Nalazi se u donjem dijelu grada, na lijevoj obali rijeke Une. Njeno vrijeme gradnje nije poznato, ali na osnovu dostupnih historijskih karata grada i okoline, može se utvrditi da je sagrađena prije 1697. godine. Neki historičari smatraju da je Kapetanova kula građena oko 1205. godine i da je bila jedna od četiri bihaćke kule.Prema narodnom predanju, u kuli je boravio ugarski kralj Bela IV prilikom tatarske najezde. Osmanlijska vojska zauzima grad juna mjeseca 1592. godine. Od tada, tokom sljedeća tri vijeka, Bihać postaje važno utvrđenje Osmanlijskog carstva na krajnjem zapadu i služi kao polazna tačka za osmanlijske upade i konstantne pritiske na granice Hrvatske.Kapetanova kula pripada tipu fortifikacionih objekata kvadratne osnove završenih strmim četvorostrešnim krovom. Kula predstavlja sastavni dio historijske cjeline starog grada Bihaća koju uz kulu sačinjavaju: ostaci fortifikacionog sistema, ostaci starog vodenog kanala, Crkva sv. Antuna, turbe i mjesto i ostaci starog Konaka.Kapetanova kula je sve do 1959. godine služila kao Okružni zatvor. Danas, Kapetanova Kula nudi dojmljivo iskustvo za turiste, s trajnim izložbama koje prikazuju bogatu kulturnu baštinu Bihaća. Muzej pruža uvide u prošlost kule, utjecaj Osmanskog carstva na regiju i zanimljive priče o njenim bivšim stanovnicima. Za ljubitelje historije, kula služi kao prozor u Bihaćevu prošlost, pružajući uvid u srednjovjekovne fortifikacije grada i naslijeđe osmanske vladavine.
Kameno turbe
Kameno Turbe u Bihaću je vrsta islamskog mauzoleja koji potiče iz perioda austro-ugarske vladavine u Bosni i Hercegovini. Izgrađen je kao znak poštovanja prema braniteljima grada koji su poginuli u borbi protiv austro-ugarskih trupa 1878. godine.Po odluci Berlinskog kongresa, u junu 1878. godine, Austro-Ugarska je dobila pravo da anektira Bosnu i Hercegovinu. Kada je austro-ugarska vojska ušla, trebalo je nekoliko mjeseci da se suzbije otpor, posebno muslimanskog stanovništva. Borbe ispod zidina Bihaća počele su 7. septembra, a tek 19. septembra branitelji su predali grad Bihać. Pad Bihaća imao je obeshrabrujući učinak na branitelje drugih gradova u Bosanskoj Krajini, pa su bili pokoreni, uglavnom bez većeg otpora, osim Velike Kladuše i Pećigrada, gdje je otpor trajao do oktobra 1878. godine.Prvobitno je turbe bio napravljen od drveta, ali je crkva izgrađena na njegovom mjestu tokom 1890. godine, a austro-ugarska vlada, kako bi dobila odobrenje od muslimanskog stanovništva Bihaća, izgradila je sadašnje turbe o svom trošku. Međutim, neki izvori navode da turbe datira iz vremena osmanske vladavine.Ovaj čisto sakralni spomenik bio je teško oštećen tokom rata 1990-ih, ali je popravljen i danas je snažan simbol bošnjačke duhovne kulture u ovom regionu. Turbe pripada tipu sa osmostranom bazom prekrivenom kupolom. Zidovi su napravljeni od mješavine kamena i cigle, a cijela vanjska fasada je napravljena od bihaćkog kamena, vrlo mekog i svijetlog lokalnog vapnenca.Unutar turbea nalaze se dva drvena sanduka, svaki sastavljen od sarkofaga sa nišanom. Kameno Turbe je proglašeno nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine i predstavlja važan dio kulturne baštine grada.
Djevojka sa Une
“Djevojka sa Une” je kameni spomenik koji se nalazi u Bihaću. Legenda kaže da je starorimski ratnik, koji je u silnim bitkama ogrubio od osjećaja za lijepim, kada je ugledao smaragdnozelenu boju vode, bajkovite slapove, pozlaćenu sedru i živopisne obale čudesno lijepe rijeke, uskliknuo: - Una! Ispred njegovih očiju tekla je ljepotica rijeka kojoj ravne nema na svijetu. Jedna i jedina je toliko očarala rimskog ratnika da je ostao na njenim obalama i nikamo više nije išao ratovati. Legenda nadalje kazuje da je Rimljanin, skinuo okove, obukao pastirsku odoru i prepustio se unskim ljepotama. Slučaj je htio da jednog jutra na obali Une ugleda mladu i lijepu djevojku koja kao da je izronila iz rijeke poprimivši njenu gotovo nestvarnu ljepotu. Odlučio je pratiti “vidru od žene”. Djevojka je prešla preko brvna, postavljenog između dvije sedre, i zamakla u sojenicu. Ušao je za njom i nije izlazio sve dok se nije dogodilo nešto što će prekaljenog ratnika učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu. U svom naručju nježno je držao prekrasno žensko čedo. Pogledao je Unu, podigao novorođenče visoko iznad glave i uzviknuo njeno ime: - Una, Una, Una!Kamena skulptura “Djevojka sa Une” postavljena je davne 1986. godine i već duže od tri decenije predstavlja jedan od najljepših i najprepoznatljivijih simbola grada Bihaća. Autor ovog umjetničkog djela je akademski kipar Vladimir Hrljević, a sama ideja da se izradi “Djevojka sa Une” potekla je od pokojnog Boška Marjanovića, utemeljitelja poznatog ekološkog udruženja “Unski smaragdi”.Nakon uspješno odrađenog procesa restauracije, skulptura “Djevojke sa Une” vraćena je u grad Bihać i postavljena na gradskoj otoci. Zahvaljujući restauraciji koju je radio licencirani restauratorski atelje u Zagrebu, sanirane su pukotine koje su se pojavile na skupturi, te je presvučena novim slojem bronze koji joj je vratio prvobitni sjaj. Radovi na skulpturi vršeni su uz nadzor autora skulpture Vladimira Herljevića. U toku je odabir izvođača radova za drugu fazu radova, odno sno za okolno uređenje prostora oko Djevojke sa Une koje podrazumijeva sanaciju postojećeg podzida, popločanje platoa oko skulpture, uređenje pješačke staze, cvijetnjaka, kao i osvjetljenje. Nova lokacija Djevojke na Uni na gradskoj otoci rezultat je stručnog mišljenja autora kipa, a o novoj lokaciji raspravljao je i Savjet za kulturu Grada Bihaća, koji je također zauzeo stav da skulptura treba biti uz samu rijeku Unu, odnosno „špic“ Gradske otoke koji gleda na gradski most.
Historijska građevina Konak
Historijska građevina Konak u Bihaću predstavlja značajan dio kulturne baštine grada. Izgrađen je 1860. godine i predstavlja jednu od najljepših zgrada u Bihaću. Konak je bio dio Bihaćkog sandžaka koji se sastojao od sljedećih kaza: Bihać, Ključ, Kostajnica, Krupa, Ostrožac (sa sjedištem u Cazinu), Petrovac, Prijedor i Stari Majdan. Konak je bio u prvo vrijeme Vijećnica, a prije 11 godina proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Zgrada je nedavno restaurirana i sada služi kao dio Gradske uprave. Restauracija je obavljena uz saglasnost Zavoda za zaštitu spomenika. Radovi su obuhvatili zamjenu vrata i prozora na sjevernoj fasadi, kao i obnovu ostalih dijelova zgrade. Ukupni radovi iznosili su 121.000 maraka.Konak je simbol bogate historije Bihaća i svjedoči o različitim periodima koji su oblikovali ovaj grad. Njegova prisutnost podsjeća na bogatu historiju Bosne i Hercegovine i pruža uvid u kulturnu baštinu ovog regiona. Ova zgrada je važan dio kulturnog identiteta grada i predstavlja mjesto gdje se može doživjeti bogata historija Bihaća.
Crkva sv. Antuna
Crkva svetog Antuna Padovanskog u Bihaću je katolička crkva koja se nalazi u Banjalučkoj biskupiji. Ova crkva je posebna specifičnost Bihaća jer se u njemu nalaze tri katoličke crkve posvećene svetom Antunu Padovanskom. Prva crkva podignuta je 1266. godine kao gradska crkva pod upravom dominikanaca. Crkva je rađena u gotskom stilu. Uz crkvu nalazio se i samostan. U crkvi su se nalazili grobovi, uglavnom pripadnika hrvatskog plemstva. Godine 1592. crkva je pretvorena u džamiju, pod imenom Fethija (Osvojena). Posmrtni ostaci plemstva su prebačeni pored džamije a nadgrobne ploče ugrađene u pod i prebačene 1894. godine u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Objekat džamije (crkve sv. Antuna), zajedno sa nadgrobnim pločama proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.Druga crkva sv. Ante u Bihaću podignuta je na mjestu Žabela, u samom gradu. Gradnja se završila 1891. godine. Posmrtni ostaci hrvatskih velikaša su sa prostora kod prve crkve (džamije) prebačani u posebno izrađenu grobnicu, smještenu 50 metara kod druge crkve. U drugoj fazi, 1899. godine, crkva je produžava za 11 m i dograđeno novo polukružno svetište. Restauracija crkve je završena 1913. U trećoj fazi od 1938. do 1941 godine, ponovo je proširena i dozidan toranj. Godine 1941, tadašnja ustaška vlast naređuje da se do temelja poruši pravoslavna crkva i da se materijal sa nje iskoristi za proširivanje objekta katoličke crkve i doziđivanje tornja. Saveznički avioni su 1943. godine bombardirali Bihać. Među uništenim objektima nalazila se i crkva sv. Ante, od koje je, do današnjih dana, ostao sačuvan samo toranj i dio zidova. Zajedno sa grobnicom bihaćkog plemstva (grobnica hrvatskih velikaša) proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.Crkva sv. Antuna Padovanskog u Bihaću je važan dio kulturne baštine grada i simbolizuje važan period u historiji Bosne i Hercegovine. Ova crkva pruža priliku za razmišljanje o prošlosti i razumijevanje važnosti svetog Antuna Padovanskog u formiranju modernog identiteta regije.
Džamija Fethija
Džamija Fethija u Bihaću je jedinstvena po tome što je prvobitno izgrađena kao katolička crkva posvećena svetom Antunu Padovanskom 1266. godine, u gotičkom stilu. To je jedna od rijetkih evropskih islamskih bogomolja u gotičkom arhitektonskom stilu. Današnja Džamija Fethija se smatra najstarijom građevinom gotičkog stila na području Bosne i Hercegovine.Crkva je transformirana u džamiju nakon što je Osmanlijsko carstvo 1592. godine osvojilo Bihać od Habsburške Hrvatske. Zgrada je prvobitno bila popraćena samostanom, koji je također spomenut u povelji hrvatskog plemstva iz 13. vijeka.Džamija Fethija je proglašena za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Njena arhitektura utjecala je na oblikovanje džamija u Bosanskoj Krajini, stvarajući nešto izduženiji prostor za molitvu i primjenjujući izdužene pravougaone prozore.Ova džamija je važan dio kulturne baštine grada Bihaća i simbolizuje važan period u historiji Bosne i Hercegovine. Njena prisutnost podsjeća na bogatu historiju Bosne i Hercegovine i pruža uvid u kulturnu baštinu ovog regiona.
Srednjovjekovni grad Orašac
Srednjovjekovni grad Orašac se nalazi na strmom brežuljku iznad istoimenog mjesta, 29 km uzvodno od Bihaća i 11 km nizvodno od Kulen Vakufa. Zidine starog grada su na strmom brežuljku podalje od desne obale Une. U tursko vrijeme bio je u sastavu ostrovičke kapetanije. Posadom od 60 nefera i zapovjednika ravnao je dizdar.Grad je sagrađen između 1703. i 1730. godine, uz jednu sredovječnu kulu iz vremena hrvatske srednjovjekovne države, koja je pripadala Humskoj župi. Danas je u ruševnom stanju, i od svega još se najbolje očuvala ta kula. Gradom su upravljali dizdari. Godine 1833. bila su ovdje 3 topa.Orašac je važan dio kulturne baštine grada Bihaća i simbolizuje važan period u historiji Bosne i Hercegovine. Njegova prisutnost podsjeća na bogatu historiju Bosne i Hercegovine i pruža uvid u kulturnu baštinu ovog regiona. Ovaj grad je svjedok vremena i promjena koje su se dogodile tokom vijekova. Njegova prisutnost podsjeća na bogatu historiju Bosne i Hercegovine.
Manastir Rmanj
Manastir Rmanj je manastir Srpske pravoslavne crkve koji se nalazi u Martin Brodu, na području općine Bihać, Bosna i Hercegovina. Nalazi se u blizini granice Bosne i Hercegovine sa Republikom Hrvatskom. Nije poznat tačan datum osnivanja manastira, ali se njegov postanak može datirati u kraj 15. vijeka, odnosno početak 16. vijeka. U starijim dokumentima manastir Rmanj se naziva: Hrmanj, Ajerman, Chermlja, Szermil, Hermanya, Herman. Manastir je bio zapaljen 1563. godine, a u njemu je od 1566. godine bilo sjedište Dabrobosanske episkopije. Svi crkveni predmeti iz rmanjskog manastira su poslije 1578. preneseni u manastir Marču. Početkom 17. vijeka manastir Rmanj postaje sjedište dabrobosanskih mitropolita, koji iz Rmnja stoluju punih 110 godina. Za vrijeme rata 1788-1791. godine, između Austrije i Turske, ponovo je izgorio manastir Rmanj, a manastir je ostao napušten narednih 78 godina (sve do 1863.). U periodu 1863.-1865. manastir je popravljen. U vrijeme II svjetskog rata, na Veliki četvrtak, 23. aprila 1944. godine, manastir Rmanj su bombardovali Nijemci i porušili ga do temelja. U 1974, vlasti Socijalističke Jugoslavije su dozvolile obnovu manastira. Njegova crkva je završena u 1980-im, a temelj monaškog doma je posvećen 1993. Manastir Rmanj je važan dio kulturne baštine grada Bihaća i simbolizuje važan period u historiji Bosne i Hercegovine. Njegova prisutnost podsjeća na bogatu historiju Bosne i Hercegovine i pruža uvid u kulturnu baštinu ovog regiona. Ovaj manastir je svjedok vremena i promjena koje su se dogodile tokom vijekova. Njegova prisutnost podsjeća na bogatu historiju Bosne i Hercegovine.
Stari grad Ostrovica
Stari grad Ostrovica predstavlja jednu od najznačajnijih srednjovjekovnih utvrda smještenih u okolici Bihaća. Ovaj impozantni stari grad ima dugu i bogatu historiju te igra ključnu ulogu u očuvanju kulturne baštine regije. Ostrovica se smjestila na strateški važnom položaju, pružajući ne samo spektakularan panoramski pogled na okolne krajolike nego i iznimnu stratešku prednost u pogledu nadzora prometa rijeka i putova. Očuvani dijelovi zidina i kule datiraju iz različitih vremenskih razdoblja, a lokalna tradicija pripisuje njeno podizanje sredinom 13. stoljeća. Utvrda je kroz protekla vremena bila svjedok raznih vojnih sukoba, političkih previranja i kulturnih promjena koje su oblikovale ovaj kraj. Pod vlašću različitih vladara, Stari grad Ostrovica imao je značajnu ulogu u obrani teritorija i trgovini koja se odvijala u okolini.Arhitektonska struktura Starog grada Ostrovice odražava mješavinu različitih stilova i tehnika gradnje, pri čemu su vidljivi elementi romaničke, gotičke i renesansne arhitekture. Unutar zidina, posjetitelji mogu vidjeti ostatke kule, dijelove zidina, te druge strukture koje svjedoče o nekadašnjem veličanstvu utvrde. Danas, Stari grad Ostrovica otvoren je za posjetitelje koji žele istražiti njegovu prošlost, uživati u prekrasnom okruženju i doživjeti atmosferu prošlih vremena. Lokalne inicijative za očuvanje kulturne baštine često organiziraju događanja, manifestacije i vodiče kako bi posjetiteljima približili bogatu historiju ovog značajnog lokaliteta. Posjet Starom gradu Ostrovici pruža jedinstvenu priliku da se uroni u prošlost regije i shvati njezino značenje u širem kulturnom kontekstu.
Bihaćki sarkofag
Bihaćki sarkofag, poznat kao Grobnica hrvatskih velikaša ili Grobnica bihaćkog plemstva, je originalni sarkofag podignut pred kraj 19. stoljeća, u prvom desetljeću nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Nalazi se na lokaciji na kojoj je izgrađena tada nova crkva Sv. Ante Padovanskog u Bihaću.U sarkofag su pohranjeni ostaci devet bihaćkih uglednika, koji su braneći Bihać, poginuli u bitkama protiv osmanske vojske, u prvoj polovici 16. stoljeća. Ovi hrvatski velikaši, među kojima je i tada ugledni krojač, sahranjivani su u zidu predvorja stare crkve Sv. Ante Padovanskog, koju su Osmanlije nakon ulaska u Bihać 1592. godine pretvorili u džamiju Fethiju. Tada su posmrtni ostaci velikaša iz predvorja građevine premješteni na parcelu pored novoizgrađene džamije, a poslije gotovo tri stoljeća su premješteni u sarkofag.Devastirane reljefe i repliku Bihaćkog sarkofaga umjetnik i majstor Tomislav Turkalj izradio je tokom zime i proljeća 2009. godine. Bihaćki sarkofag je važan dio kulturne baštine grada Bihaća i simbolizuje važan period u historiji Bosne i Hercegovine. Njegova prisutnost podsjeća na bogatu historiju Bosne i Hercegovine i pruža uvid u kulturnu baštinu ovog regiona.
Kula Klišević
Kula Klisević u Bihaću je historijska građevina s bogatom prošlošću koja odražava složenu historiju regije. Toranj, poznat kao Kula Klišević, izgrađen je između Velikog bečkog rata 1683. godine i Karlovačkog mira 1699. godine. Pripadao je staroj plemićkoj porodici Kulenović, koja se naselila u Kliševiću nakon mira i bila poznata kao Kulenovići-Kliševići. Kula je služila i stambene i odbrambene svrhe, što je vidljivo po otvorima za prozore i puškarnicama na prizemlju, koje su također funkcionirale kao zatvor. Četverokatna struktura bila je povezana međuspratnim konstrukcijama i izgrađena od kvalitetnog vapnenca, dok je tuf s rijeke Une korišten iznad prozora i ulaza. Kula Klišević bila je dio linije utvrda koje su uključivale Bihać, Sokolac, Klišević, Orašac i Ostrovicu. Iza ove linije, nekoliko kilometara istočno, nalazile su se kule Vrnograč i Prkosi za koje se vjeruje da su izgrađene u istom periodu. Prvi vlasnik Kliševića bio je Halil-beg Kulenović, sin Mahmut-paše, a posljednji beg koji je boravio u kuli bio je Malić-beg Kulenović. Dio kule se srušio 1918. godine, a cijelo naselje, uključujući kulu, spaljeno je i potpuno uništeno 1941. godine, što je dovelo do odlaska njenih posljednjih stanovnika. Danas, ostaci Kule Klisević stoje kao nijemi svjedoci burne historije Bihaća i naslijeđa porodice Kulenović. Ruševine kule i dalje intrigiraju historičare i posjetitelje, nudeći uvid u arhitektonske i vojne strategije prošlosti. Ako vam je potrebno više informacija ili pomoć s sadržajem, slobodno pitajte!
Srednjovjekovni grad Rmanj
Srednjovjekovni grad Rmanj je podignut krajem XIV ili početkom XV vijeka na ušću Unca u Unu, a postoje mišljenja historičara da ovaj stari grad datira iz XII vijeka. Po zapisima iz 1396. godine, ovaj se grad nazivao Konuba. Gradski bedemi su porušeni do temelja, a sačuvala se samo obla kula visoka oko 10 metara, kod koje su etaže odvojene svodovima. U izvorima iz 1431. godine, ugarski kralj Sigismund ga je založio Nikoli Frankopanu. Udovica Anža Frankopan je 1436. godine stanovala jedno vrijeme u Rmnju i potpisivala se kao kneginja Rmanjska. Sredinom XV vijeka dobio ga je Juraj Frankopan. U ovom se gradu 1451. spominje “sudac” i “bratstvo purgari”. Pod nazivom Rmanj, ovaj grad se spominje još 1504. godine među gradovima koje je trebalo popraviti i bolje utvrditi. Rmanj je danas zapušten i u jako lošem stanju. Proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
Osmanska utvrda Havala
Osmanska utvrda Havala je historijski spomenik koji se nalazi nasuprot Ostrovice, preko doline rijeke Une u kojoj se smjestio Kulen Vakuf. Utvrda je sagrađena oko polovine XVII stoljeća, a pretpostavlja se da ju je izgradio Sultan Ahmed III. Ova odbrambena utvrda se sastojala od kamenog ulaza i jedne tabije. Istočna strana utvrde bila je opasana zidom visokim 5 metara i debelim do 1 metar. Iznad glavnog ulaza nalazio se mesdžid, o čemu svjedoči još uvijek vidljivi mihrab, a lijevo od ulaza nalazile su se dvije kule.Havala je kroz stoljeća bila strateški vrlo važna utvrda iz koje se nadzirao most preko rijeke Une i cijeli Kulen Vakuf, kao i putna komunikacija na desnoj strani rijeke koja je povezivala Liku i Dalmaciju sa ostalim destinacijama u regiji i šire. Zapadno od Havale nalazi se muslimansko mezarje sa mezarom Smailbega Kulenovića, jednog od dizdara utvrde. Mezari su izgrađeni u obliku sarkofaga sa dva nišana i kao mnogi stari nadgrobni spomenici ovog područja izgrađeni su od domaćeg kamena bihacita koji je veoma dugotrajan i vrlo pogodan za klesanje. Iako se ne održavaju, natpisi na njima dobro su vidljivi i danas, a pisani su arapskim slovima i turskim jezikom
Stari grad Brekovica
Stari grad Brekovica je srednjovjekovni grad koji se nalazi u blizini Bihaća, u Bosni i Hercegovini. Iako su informacije o njegovoj historiji oskudne, poznato je da je grad igrao važnu ulogu tokom srednjeg vijeka kao strateška tačka za odbranu i nadzor teritorija.Grad Brekovica je smješten na uzvišenju koje pruža pogled na okolnu dolinu i rijeke, što je bilo ključno za njegovu odbrambenu funkciju. Zidine grada i kule svjedoče o njegovoj nekadašnjoj moći i važnosti. Unutar zidina nalazile su se stambene i pomoćne zgrade koje su pružale utočište stanovnicima i vojsci.Tokom svoje historije, Stari grad Brekovica je često mijenjao vlasnike i bio je poprište mnogih sukoba. Bio je pod upravom lokalnih plemićkih porodica, a kasnije i pod osmanskom vlašću. Kroz različite periode, grad je bio obnovljen i proširen, ali je s vremenom izgubio svoju prvobitnu funkciju i postepeno zapao u zaborav.Danas su ruševine Starog grada Brekovica važan historijski spomenik koji privlači istraživače i turiste zainteresirane za srednjovjekovnu historiju regije. Iako nije u potpunosti sačuvan, njegovi ostaci i dalje pružaju uvid u arhitekturu i život ljudi koji su nekad živjeli u ovom gradu. Stari grad Brekovica je primjer kako prirodni položaj i arhitektonska struktura mogu odražavati historijski značaj i utjecaj jednog mjesta kroz vremena.
Tvrđava Bjelaj
"Bjelaj Fortress, smještena u slikovitom krajoliku Bosne i Hercegovine blizu Bihaća, stoji kao nijemi stražar historije. Ova srednjovjekovna tvrđava, koja potječe iz vremena kada su takve utvrde krasile bosanski krajolik, iznimno je značajan primjer bogate prošlosti regije. Izvorno izgrađena u svrhu strateške obrane, tvrđava je bila osmišljena kako bi nadzirala i štitila okolno područje. Njezina uzdignuta pozicija pružala je strateški vidik, ključan u vremenima sukoba i nemira. Arhitektura Tvrđave Bjelaj odražava tipičan dizajn srednjovjekovnih tvrđava, karakteriziran snažnim kamenim zidovima i obrambenim tornjevima. Ove strukture nisu bile samo vojni bastioni već i simboli moći i kontrole. Tokom stoljeća, tvrđava je možda je svjedočila brojnim historijskim događanjima, uključujući bitke i opsade, svaki put ostavljajući neizbrisiv trag na svojoj strukturi i lokalnoj naraciji. Danas ruševine Tvrđave Bjelaj pozivaju posjetitelje da kroče unatrag u prošlost i istraže historijsku prošlost Bosne i Hercegovine. Tvrđava pruža uvid u arhitektonske stilove srednjeg vijeka, strategije ratovanja i socio-političke dinamike tog razdoblja. Njeno očuvanje je od ključne važnosti, pružajući uvide u prošlost i služeći kao podsjetnik na turbulentnu, ali fascinantnu prošlost regije."
Približna rekonstrukcija sojeničkog naselja u Ripču na osnovu dosadašnjih arheoloških istraživanja
lokacijaSojeničko naselje Ripač
"Sojeničko nalazište Ripač, smješteno blizu grada Bihaća u Bosni i Hercegovini, mjesto je ogromnog historijskog značaja. Ovo područje, bogato arheološkim ostacima, nudi prozor u daleku prošlost, otkrivajući slojeve ljudske historije i civilizacije koje su cvjetale uz obale rijeke Une. Prošlost Ripača proteže se kroz nekoliko era, s dokazima o ljudskim naseljima koji datiraju unatrag do prahistorijskih vremena. Arheolozi su otkrili artefakte i sojeničke strukture koji ukazuju na prisutnost različitih kultura i društava. Ti nalazi uključuju ostatke iz neolitskog razdoblja, brončanog doba i željeznog doba, svaki doprinoseći složenoj prahistoriji rane ljudske historije u regiji. Jedan od najznačajnijih aspekata Ripača je njegova strateška lokacija koja ga je činila privlačnim naseljavanjem. Blizina rijeke Une pružila je ne samo vitalne resurse za rane zajednice već je i služila kao ključna trgovinska i komunikacijska ruta. Ova povoljna pozicija značila je da je Ripač često bio na raskrižju različitih kulturnih i trgovinskih utjecaja, što se vidi u raznolikim arheološkim nalazima na mjestu. Rimsko razdoblje označava još jedno značajno poglavlje u prošlosti Ripača. Područje je bilo dio rimske provincije Dalmacije, a pronađeni su dokazi rimske arhitekture, keramike i drugih artefakata, što ukazuje na dobro utemeljeno naselje. Rimski uticaj svjedoči o integraciji naselja u šire rimske trgovinske i administrativne mreže. Nakon pada Rimskog Carstva, Ripač je nastavio biti važan lokalni centar. Naselje je vidjelo priljev različitih slavenskih plemena, što se odražava u arheološkim dokazima iz rane srednjovjekovne epohe. Ti slojevi prikazuju kontinuiranu ljudsku prisutnost i aktivnost u Ripaču, svaki ostavljajući svoj jedinstveni pečat. Danas je arheološko sojeničko nalazište Ripač dragocjen resurs za razumijevanje historijskog i kulturnog razvoja Bosne i Hercegovine. Pruža bitne uvide u rane civilizacije koje su oblikovale regiju i njihov način života. Za historičare, arheologe i posjetitelje, Ripač nije samo arheološko nalazište; to je naracija o ljudskoj otpornosti i prilagodljivosti, svjedočanstvo o bogatoj i raznolikoj prošlosti koja se odvijala na ovom dijelu Balkana."